Prof. dr Branko Kostić dao je intervju novinarki Duški Jovanić, koga je ona objavila u „Dugi” od 12. oktobra 1991. godine:
Pitanje: Kako da shvatim izjave crnogorskih dobrovoljaca da Dubrovnik ne treba ni da postoji ako ne bude naš, kao i da će se oni, koliko sjutra raspištoljiti i piti kafu nasred Straduna.
Odgovor: U ovom momentu, zaista, ne bih želio to da komentarišem zbog toga što mislim da bi, u krajnjoj liniji, bez obzira na to što taj dio teritorije nikada nije bio u sastavu Hrvatske, to trebalo ostaviti za političke razgovore. Dubrovnik je, kao što znate, uvijek imao poseban status, ali ne bježim od činjenice da smo mi Crnogorci malo ratovali oko njega s Napoleonovim vojnicima. Međutim, u pogledu konačnih rješenja, mislim da ne bi sada trebalo pokretati to pitanje. Najvažnije je obezbijediti da se potisnu ustaške snage koje su došle na samu granicu Crne Gore i da se onemoguće da oružjem koje posjeduju ugroze Crnu Goru, kako bi se stvorili uslovi da se za „zelenim stolom” izvrši neophodna korekcija granice na Prevlaci, koja bi, ovako zadržana, ostavila Crnu Goru bez Boke kotorske, što bi značilo kontrolu Nezavisne države Hrvatske nad ulazom u Boku. A to što mnogi danas misle da Dubrovnik treba da ostane u sastavu Crne Gore ili Hercegovine, o tome ne bih diskutovao, mada sam bio u prilici da Stjepanu Mesiću, u šali, odgovorim i na tu temu. Poslije jedne žestoke svađe koju smo imali na sjednici Predsjedništva oko zbivanja u Kninskoj Krajini, kada sam morao da reagujem dosta oštro, pa i neodmjereno, napravili smo pauzu, koju smo iskoristili da ručamo. Svi smo sjedjeli za jednim stolom. Mesić mi je u šali rekao: „Lako ću ja sa Brankom. On je crveni Hrvat”. Iako sam još uvijek bio ljut, prihvatio sam takav ton razgovora, pa sam mu odmah replicirao: „Da, ja sam crveni Hrvat, a pošto ste Janezove Slovence proglasili Alpskim Hrvatima, stvarno ćeš imati veliku državu (Janez Drnovšek je sjedio pored njega). Mesić je nastavio u istom tonu: „E, kada vam uzmemo i Boku, onda ćemo biti još bliži!”. Nijesam mu ostao dužan. Rekao sam mu: „Kada tako rezonuješ, bilo bi pametnije da tvojima kažeš da one cijevi koje su ukopali na Debelom brijegu i okrenuli prema Crnoj Gori prenesu na desnu obalu Neretve. Tamo će biti bezbjednije”.
Pitanje: Kada su počeli da objavljuju stenograme sa sjednica Predsjedništva, ljudi su međusobno upozoravali jedni druge da se pristojno ponašaju, jer nijesu u Predsjedništvu, nego u kafani, da bi, na kraju, došli do zaključka da to kako vi razgovarate čak ne liči ni na kafanske priče, nego na neku kafansku tuču?
Odgovor: Ton rada sjednici daje čovjek koji predsjedava. On može da je prekine ili da upozori ostale na pristojnost. Međutim, kada sjednice Predsjedništva vodi Stjepan Mesić, kao predsjednik i ponaša se, ne kao da se nalazi u kafani, nego mnogo gore i drastičnije, čak skandalozno, onda možete da pretpostavite koliko je ostalim članovima Predsjedništva teško da preko svega prelaze, a da ne reaguju.
Pitanje: Naveliko se prepričava Vaše prepucavanje oko Stare Gradiške, kada se Mesić bio zabrinuo u koji će vas zatvor stavljati, pošto je njegov srušen?
Odgovor: Nijesam se baš bio uplašio toga da će članove Predsjedništva on smještati u zatvor, ali onu njegovu dosjetku o Boki, koju sam pomenuo, nijesam sasvim doživio kao šalu. Kasniji slijed događaja i gomilanje nekoliko hiljada naoružanih hrvatskih pripadnika na granici Crne Gore pokazali su da to nije bilo baš tako bezazleno.
Pitanje: Je li Mesić stvarno najgori? Neki kažu da je Blagoje Adžić htio i da ga udari?
Odgovor: To nije tačno. Bilo je priča da sam ga ja ošamario. Jedna italijanska televizijska stanica je čak napravila dobru fotomontažu. Svojim prijateljima i poznanicima morao sam objašnjavati što se stvarno desilo. U tome nema ni trunke istine. Uvjeren sam da bih takvim svojim postupkom uvrijedio narod koji predstavljam u Predsjedništvu Jugoslavije, a ne bih želio da prljam ruke.
Pitanje: Kako se osjećate kad se, poslije teških riječi i uvreda koje međusobno razmijenite preko štampe i televizije, ponovo nađete za istim stolom, pogotovo ako se zna da biste najradije jedan drugome organizovali suđenje u Nirnbergu, kao ratnim zločincima!?
Odgovor: I pored gotovo nemogućih odnosa, ponekad uspostavimo normalnu, ljudsku, komunikaciju, na intelektualnom nivou, bez obzira na to što različito gledamo na pojedina pitanja. Međutim, na nekim sjednicama Predsjedništva javljala mi se dilema treba li i dalje da radim i da obavljam svoju dužnost u tom organu, s obzirom na to s kim moram da sjedim i da razgovaram. Doživljavao sam neugodne trenutke kada sam na televiziji gledao sebe kako sjedim pored Stjepana Mesića. S druge strane, dramatičnost situacije u zemlji je takva da mi je više nego jasno da bi taj posao, umjesto mene, morao obavljati neko drugi iz Crne Gore. A situacija je tako teška i složena da bi svaki moj demonstrativni odlazak sa te funkcije, pred svojom savješću, doživio kao izdaju zemlje. Jer, povlačenje nije rješenje. Treba se boriti da čovjek istraje na nekim svojim uvjerenjima i stavovima, i da ih, pored ostalog, nametne.
(Nastaviće se)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ